Šumske vile ostaviše te,

Vjera nova oèarala te,

Božanstvo svoje ti napuštaš,

Duša tvoja prognana je!

Uz potoke gorske sada bježi,

Jer u noæi ovoj svetoj – metom postaješ.

Pod gustim granjem crnim,

Lanac tvoj sa križem nestaje,

Ti, što poput baklje svijetliš –

Koji u vuèjem oku oganj jesi...

Hramovi nesvjetlosti nièu,

Dok sjena tvoja hladna

Pod kamenim idolom iz davnina kleèi,

Pod njim rune mudrosti urezane –

Tako drevne su i tužne...

Snaga ognja Peruna neka srce grije ti,

Gdje vuk i sokol poganski gnjev pronose,

Zora ponosa i slave uskrsnuti æe,

Dok Bijela rasa na Irij pohodi, èasnoga duha

Ti, što poput baklje svijetliš –

Koji u vuèjem oku oganj jesi...